Mojim poljičkim profesorima u posjete

Nedavno sam dobila poziv na proslavu Dana Filozofskog fakulteta. Nisam otišla. Ne idem već nekoliko godina. Nekoć, još u punom radnom zamahu, znam da smo pomalo sažalno gledali naše umirovljene profesore, uvijek nekako stisnute u kut i zapravo same. Tuđe vrijeme ima svoje, ne poznaje jade tvoje, pa zašto bi danas bilo drukčije? I nije, još je otuđenije, jer su današnji mladi mnogo manje empatični od nas osamdesetogodišnjaka. I umjesto da krenem dobro znanim putem od tramvaja prema fakultetu, ja krenuh u zamišljeni vremeplov put Poljičke Republike, na obronke vrletnoga Mosora i u kanjon bistre Cetine, pa tako sve do ušća u more kod Omiša. Sjetila sam se trojice svojih profesora, trojice pjesnika, kojima je zajednički upravo uži zavičaj, Poljica. To su Jure Kaštelan (1919‒1990), Nikola Milićević (1922‒1999) i Josip Pupačić (1928‒1971). A zajedničko im je još nešto: pjesništvo im je bilo poziv, a pedagoški rad kruhoborstvo.  

Kao studentica, najprije sam upoznala Pupačića. Prvo predavanje održali su nam asistenti Milana Ratkovića s Katedre za stariju hrvatsku književnost, Rafo Bogišić i Josip Pupačić. Pupačića sam, dakako, znala i kao pjesnika, a bio mi je simpatičan jer je izgledao kao jež. Tada još nisam znala ni kakva ga je tragedija već snašla niti kakva će ga tek snaći. Trojica braće poginula su mu od strujnog udara dok su radila na HE Cetina (odatle stalna začuđenost djetinjstvom i opsesija smrću u njegovim pjesmama), a druga tragedija zbila se 1971. na krčkom aerodromu, kad su poginuli i on, i žena mu Benka, i kći Rašeljka. Vraćali su se iz Londona, gdje je njihova kći bila, mislim, na operaciji srca. Josip je imao 43 godine. Nekoliko godina nakon te nesreće, dok smo ljetovali na Krku, moja su djeca htjela gledati avione kako se spuštaju i dižu, pa sam ih vodila na taj aerodrom dok je još bilo stalnih linija. O nesreći im nisam govorila. 

Od Radmanovih mlinica idem uzbrdo prema Pupačićevoj siromaškoj rodnoj kući u Slimenu. Kamena je to prizemnica, u koju su harni nećaci prenijeli dio stričeve ostavštine i njome dočekuju đake iz škola koje nose ime po tom antologijskom pjesniku. U Slimenu se svake godine održavaju Dani Josipa Pupačića, a u Podstrani od 1997. svakoga kolovoza književna i kulturna manifestacija Dobrojutro more! Počast mu je dolazio iskazivati i jedan stariji Poljičanin, pjesnik, urednik i kolega iz fakultetskoga hodnika, Jure Kaštelan, rođen u Zakučcu 1919, a umro u Zagrebu 1990. Na njegovoj ga bisti u Zakučcu ne prepoznajem. S njime sam kasnije dijelila jedan zajednički posao, onaj lektorski u inozemstvu. On je bio na lektoratu u Parizu, gdje se 1958. i oženio izvrsnom (i meni dragom) kazališnom, filmskom i televizijskom glumicom, Slavonkom iz Bošnjaka, Nadom Subotić (1931‒2016). Kaže Nada da joj je najteža uloga bila u komadu Adagio njihove kćeri Lade Kaštelan (1961). Jure Kaštelan predavao mi je Teoriju književnosti. Imala sam dojam, kao i drugi studenti, da se izražava teško, svima bi laknulo kad je predavanje završilo – najviše zato da se profesoru skrate muke. U kakvu li su bili raskoraku njegovi izvrsni stihovi i njegova akademska predavanja!

Osim Kaštelanovih pjesama, još sam jedno njegovo djelo često imala u rukama: Bibliju u izdanju Stvarnosti iz 1968. koju je uredio s p. Bonaventurom Dudom. Radila sam na mnogim biblijskim tekstovima, pa mi je u tom smislu urednik Kaštelan bio nezaobilazan.

Slično smo na kasnijim godinama studija doživljavali i Nikolu Milićevića (Zvečanje, 1922–Zagreb, 1999). Bio je član Katedre za noviju hrvatsku književnost i petkom u 8 ujutro držao nam seminare iz hrvatskoga pjesništva. Razumijem kako mu je bilo raditi s pospanim, nezainteresiranim, apatičnim studentima, pa bi i nama i njemu laknulo kad bi ti mučni seminari završili. Nekako ga nisam dovodila u vezu s vrletnim poljičkim ambijentom, ali jesam s njegovim imenjakom, don Nikolom Milićevićem (neki pišu i Miličević) (Zvečanje, 1887–Blaca, 1963), posljednjim glavarom pustinje Blaca na Braču, poznatim matematičarom i astronomom. Zajedničko mjesto rođenja i prezime upućivalo je i na neku rođačku vezu. Profesora mi je, kao i Kaštelana, bilo žao što se mora gnjaviti s nama nikakvim studentima, znam da sam mu se mnogo godina potom htjela na neki način iskupiti zbog naše pasivnosti, a budući da je bio jedan od dobitnika Goranova vijenca, pjesničke nagrade za hrvatske pjesnike, koja se svake godine dodjeljuje u Goranovu rodnom selu Lukovdolu, jednom sam skupila s prijateljicama nešto (i njegovih) knjiga i odnijele smo ih kao dar tamošnjoj knjižnici. Znam da naš profesor od toga nije imao ništa, no poravnavanje nekih dugova često bude sasvim imaginarno i naoko nepovezano.

A onda se na vidikovcu iznad kanjona Cetine ukazao brončani kip poljičke junakinje Mile Gojsalića (rad Ivana Meštrovića), koja je (kao i Judita i Ivana Orleanska) svjesno žrtvovala sebe da svojoj zemlji donese oslobođenje od neprijatelja. Mila stoji stamena i postojana, gleda kao okamenjena čuvarica na ušće Cetine i grad Omiš, a u meni odjekuje snažna, prodorna Oda zemlji (i molitva i zagovor) Jakova Gotovca iz njegove opere Mila Gojsalića prema libretu Danka Anđelinovića. Premda su tu junačku ulogu pjevale mnoge naše mezzosopranistice (pa i proslavljena Ruža Pospiš-Baldani), ja čujem samo jedan glas: onaj Marijane Radev. Tu je naslovnu ulogu pjevala na praizvedbi u zagrebačkom HNK 18. svibnja 1952, kada je izvedbom ravnao sam Jakov Gotovac, režirao Tito Strozzi, scenografiju napravio Ljubo Babić, a koreografiju Margareta Froman. I nema mi dražega glasa da mi cijeli taj poljički kraj poveže u jednu tragičnu, ali prekrasnu i ponosnu, hrvatsku epopeju.